Gospodin Džordž Bernard Šo, irski pisac i jedini čovek pored Boba Dilana u istoriji koji je dobio zajedno i Nobelovu nagradu i Oskara smatrao je da je ćirilica najsavršenije pismo na svetu i jedan zaokružen i logičan sistem.
U svom testamentu ostavio je novčani iznos od 367 hiljada funti Englezu koji uspe da reformiše i uprosti englesku abecedu po uzoru na Vukovu ćirilicu „jedno slovo jedan glas“.
Šoovih 360.000 funti još čeka Engleza za reformu engleskog po uzoru na Vukovu ćirilicu!
Svi znamo (ili ja barem želim da vjerujem da je to opšte znanje) za Vukovo načelo, koje je pratilo reformu ćirilice, a koje je glasilo „Jedan glas – jedno slovo, jedno slovo – jedan glas“. Iz te, ne tako lake rabote, rodilo se najsavršenije pismo na svijetu – naša današnja ćirilica sa 30 znakova odnosno 30 slova.
Dok sam se razvijala na svom profesionalnom polju, nisam ozbiljno razmišljala o ovom načelu, barem ne u mjeri u kojoj danas mogu na živim jezicima da poredim savršenstvo sa drugim pismima.
Poznato je da je veliki irski pisac Bernard Šou svom testamentu ostavio novčani iznos od preko 360.000 funti Englezu koji uspije da reformiše i uprosti englesku abecedu po uzoru na Vukovu ćirilicu (jedno slovo – jedan glas). Do danas, niko nije uzeo nagradu.
Kao neko u svakodnevnom kontaktu sa engleskim jezikom, tačnije, američkim engleskim, radeći na radnom mjestu koje zahtijeva konstantnu komunikaciju i pisanu korespondenciju, mogu zaključiti i samo potvrditi onu našu – svoje nikad ne cijenimo, a sve tuđe hvalimo i priželjkujemo. Pogrešno, po ko zna koji put, jer i mi imamo s čim u kolo da se uhvatimo, nije da nemamo.
Kad govorite stranim jezikom, nažalost u tom trenutku morate da stisnete „off“ i prestanete da mislite na našem plemenitom srpskom jeziku. Inače, ispašćete živa verzija Google translate. Što bi rekla jedna moja prijateljica Amerikanka – mumble – jumble person.
Svi oni pleonazmi u srpskom jeziku koje sam izgonila iz srpskih pisanih medija skoro 15 godina, u engleskom su obavezujući u komunikaciji. Kod nas se ne vrši rad – „do work“ – nego se radi, mi ne vršimo plaćanje (make payment) nego plaćamo.
U srpskom jeziku kad opisujete neki događaj, vi ga kitite pridjevima, pa divnim aoristom upotpunite atmosferu priče i sve završite andrićevsko rečenicom od četiri reda. Pa opet se nađe profesorka u gimnaziji koja bi vam mogla naći manu u izrazu. Ako, i treba. Jezik se teše dok si živ.
Američki engleski, u svakodnevnoj komunikaciji, bogat je upravnim govorom i siromašan pridjevima. Ispočetka mi je bilo interesantno ali danas samo zabavno kad slušate 50-godišnjeg učitelja koji vam objašnjava gdje je sinoć bio na večeri sa suprugom. Imate osjećaj kao da neko naglas čita neki scenario za predstavu. “Onda sam ja rekao – Idemo….onda je ona rekla – Pa mogli bismo….
I tako saslušate čitav dijalog para koji se proveo fantastično, naravno ni u jednom trenutku ne misleći na jezik kojim su se sporazumijevali.
Na nekom drugom nivou moglo bi se reći da je Englezima važan sadržaj, a ne forma rečenog. Sa mnogo manje riječi i bez mnogo komplikacije može da prenese istu informaciju kao i srpski.
Ne ukrašavaju ga, niti im to smeta. Počela sam to da primjećujem upravo zato što sam radoznalo poredila dva jezika.
Srpski govornik se više oslanja na oblike riječi, nego na samu informaciju.
A iz ovoga bi se moglo mnogo toga reći i o nama, govornicima i pripadnicima određenog govornog područja.
E još jedna crtica – ako vam Amer zaželi srećan rođendan i pošalje bilion poljubaca, znajte da ste dobili milijardu rezervisanih američkih poljubaca, a ako je u pitanju srpski govornik, onda se, druže, ne štedi, primili ste 1.000 milijardi sočnih srpskih poljubaca.
Eto, pa vi vidite, ni bilion nije što je nekada bio. Živjeli!
Ljiljana Ignjatović, profesor srpskog jezika I književnosti
Izvor: /olovka.info/
Serbian